![glava u pijesku copy]()
Đavo je kažu u detaljima. Slažem se sa time. Jer, zaista, kad počnem nekome obrazlagati svoj pogled i logiku, većina kaže: “Pa, da to smo već znali, nisi ništa novog rekao, jedino što se nismo možda nikada usudili povezati te neke evidentne stvari.”
Dražen Kasalo
Da, stvarno je tako. Neka, nevjerojatna ogromna istina, tajna, koju svi očekuju da im bude otkrivena zapravo ne postoji. Istina je toliko vidljiva i jasna, stoji nam praktički ispred nosa, samo ju je potrebno vidjeti. Ali ne okom već sviješću, umom.
Krenimo od početka.
Čovjek je biće koje obitava na zemlji. On je živ zato jer ima svijest o samom sebi, diše, inteligentan je, može ga se vidjeti, čuti, dotaknuti, okusiti, pomirisati, ali i osjetiti. Čovjek je usko povezan sa drugim živim bićem koje nazivamo zemlja. Osim čovjeka i zemlje ima i drugih živih bića u ovom realitetu koje nazivamo biljke i životinje. Zajedničko svima njima jest da su živi, stvarni i kroz njihove vene teče život, životna sila. Različitih su oblika i izraza života i svijesti, ali stvoriteljeva (izvan religioznih konotocija) iskra života, tinja u njima svima. Jednom riječju taj skup bismo mogli nazvati postojanje. Jer, ako je stvoritelj sve što jest, život, i nalazi se u svemu živom, tada on jedini postoji – on je postojanje. Nema postojanja van njega niti bez njega, što god ili tko god on bio.
Stoga sve što je živo, ima svijest, duh – postoji. Tesla je to nazivao riječju energija. On je tvrdio da je sve energija koja preuzima različite oblike i transformira se, ali je neuništiva. Stoga svaki oblik koji posjeduje energiju života jest od stvoritelja. Čovjek je u toj priči najviši izraz svijesti jer je njegov potencijal za razliku od biljaka i životinja, mnogo veći, rekao bih neograničen, ali se zapravo ne usuđujem to kazati.
Stoga voljeti stvoritelja i poštovati ga zapravo znači poštovati cijeli život i sve njegove izraze ma kakvi oni bili, jer svi dolaze iz istog mjesta.
Sa druge strane ima nešto što često koristimo u svojem govoru kao nešto što zaista postoji, ali ga zapravo nema, je riječ svijet. Zemlja je nešto opipljivo i vidljivo za razliku od svijeta. Svijet je misao o zemlji i subjektivne je prirode. Svaki čovjek u svojem umu ima nekakvu sliku kojom mapira zemlju, ljude, događanja i ostale stvari čime kroji jednu sliku ukupnosti života u prirodno-društveno-političkom smislu koju naziva svijet. Svijet tako kreiran konstantno se mijenja u umu pojedinca, jer je baziran na mišljenju i vjerovanjima pa kad se promjeni mišljenje, što se događa jako često, mijenja se i svijet. Obilježje svijeta jest da nema vlastitu energiju i život, već isključivo počiva na energiji domaćina koji svojom vjerom potpiruje vatru svijeta. Kad um domaćina navečer ode na spavanje i svjetlo se ugasi, nestaje i svijet u tom umu kreiran. Ide u sleep mode, dok se um ponovo ne probudi.
Inače često se za ljude koji nemaju mnogo dodira sa stvarnošću govorili da oni žive u nekom svom svijetu, jasno označavajući svijet kao individualnu iluziju koja nije od stvoritelja, jer nema života, nije vidljiva, nema okusa, ne postoji…. Mada je deluzija svijeta jedan individualno-psihološki fenomen koji se liječi u psihijatrijskim ustanovama, onaj detalj koji vam je možda promakao (zapamtite, đavo je u detaljima), govori da zapravo deluzija nije individualno dijagnosticiran problem, već je ona zapravo kolektivno – masovni problem. Svi, apsolutno svi živimo u jebenom deluzionalnom matrix-svijetu, a da je toga jako mali broj ljudi svjestan.
Kako?
Neporecivom logikom možemo zaključiti slijedeće:
• da svi živimo u državi Hrvatskoj (ili nekoj drugoj državi)
• da smo svi podložni zakonima (pravilima pravnog sistema kao nositelja te države)
• da smo svi građani ili državljani bilo ove ili neke druge države (imamo pravnu osobnost)
Obzirom da Republika Hrvatska nije stvorena stvoriteljevom intervencijom i kreativnošću, jer u bibliji ili bilo kojoj drugoj tzv. svetoj knjizi nigdje ne piše ništa o stvaranju Republike Hrvatske jasno je da ona nije stvoriteljeva tvorevina. Ako nije stvoriteljeva tvorevina, onda znači da ona nema život, nema tijelo, nema lice, nema intelekt, nema svijest, ukratko rečeno ona ne postoji. Ne postoji, jer nema energiju samo-održanja već je siše i koristi iz drugih izvora, uglavnom vjernika koji je svojom vjerom i strahom energiziraju. Stoga je jasno da na zemlji ne postoji Republika Hrvatska, jer zemlja ne prepoznaje neživot, već postoji samo kao mentalni entitet, umotvorina, koncept koji pripada svijetu kolektivno – deluzionalnog karaktera koji se naziva PRAVNI SVIJET.
Zemlja postoji neuvjetovano od toga da li mi u nju vjerujemo ili ne, za razliku od svijeta, u čijoj je domeni i država, koja ne postoji nikako drugačije nego kroz isprane umove građana-podanika. Stvarnost nam tome svjedoči. Kad vidite more, otoke, planine, rijeke, polja, šume, da li ćete reći: “Joj što je lijepa ova Hrvatska.” Možda, ali da vas probudim iz sna, to što ste vidjeli da je lijepo je točno to: more, otok, šuma, rijeka, ali kakve veze ima Hrvatska s time. Jedino mjesto na kojem bismo mogli reći da Hrvatska postoji je ono na kojem se temelji ovaj pravni svijet, a to je papir. Ovaj svijet je svijet sagrađen od slova utisnutih na papir, pa se mnogi vjerski fanatici u fanatičnoj borbi za održanje lika i djela nepostojećeg svijeta hvataju za papire i mašući njima po zraku ushićeno dokazujući da ovaj svijet i te kako stvaran. Ah, koja deluzija! Riječ na papiru simboličkog je karaktera i stoga mrtvo slovo na papiru dok ga netko ne pročita i povjeruje u njega i udahne mu život. Problem sa slovima na papiru jest taj što papir trpi sve, kako kažu, pa se na njega mogu ispisati stvari koja čak niti sa zdravim razumom nemaju veze. Ali preskočimo sad to.
Promislite o konceptualnom svijetu kao o digitalnoj pjesmi u mp3 formatu. Da bi se ona mogla očitovati potreban je stvarni nositelj u obliku CD, playera, mobitela, kartice, hard diska. Kad ne bilo tih nositelja pjesma se ne bi mogla očitovati niti manifestirati, pa je logično zaključiti da ona kao zaseban entitet ne postoji, niti može biti prepoznata. Tako pjesma koja je neživa u svojoj biti kroz nosače zapravo stiče privid života. Taj život je posuđen život koji nestaje onog trenutka kad nestane njegov nosač, domaćin. Tako država bez ljudi nema niti privid postojanja, isto kao i nogometni klub bez nogometaša.
Stvoritelj realnosti u kojoj živimo udahnio je život svemu što postoji i njegova je izvornog porijekla. Sve ostalo nije od istog izvora jer ne sadrži princip života, svijesti i energije, te bi ga na dualističko-relativističkim principima opozita stvoritelju mogli nazvati sotonskim (što nije potpuno točno, o čemu ću nekom drugom prilikom). Sotonizam je princip koji u stvarnosti ne postoji, a manifestira se kao vjera ili misaoni koncept bez svoje vlastite energije, već je parazitske naravi. Nadalje, sotonski princip je princip neživota, smrti, devijantne svijesti okrenute iznutra prema vani. Taj princip koji u biti nije princip, već odsutstvo stvoriteljeva principa, postavljen je na temelju štovanja, strahopoštovanja, poslušnosti, pokornosti.
Sotonska svijest traži da joj se podredite, da je štujete, molite, obožavate i prinostie joj žrtve. Ona odbija čovjeka priznati slobodnim bićem koje je samodostatno i ima svoju volju. Obzirom da takav svijet ne postoji on se može manifestirati u realitetu samo kroz simbole ( razne znakove, logoe, slova, riječi, imena). Tako i Republika Hrvatska ne postoji već samo kao zastava, grb, himna, ili karta administrativnih (ne prirodnih) granica. Ako štujete te simbole i klanjete im se ili im prinosite žrtve vi ste 100% sotonist. Stvoritelj je nebrojeno puta iskazao da se na klanjamo nikome i ničemu osim njemu. Nikakvim ikonama, slikama, kipovima, grbu ili zastavi. Klanjamo se njemu kao životu ili životnom principu koji nas održava u postojanju na zemlji. Ako to i neradimo stvoritelj nas neće kazniti jer kažnjavanje ili osuda nije dio životnog principa.
S druge strane Pravni svijet je prepun sankcija čisto sotonističke prirode koji izravno i jasno kažu “Ili mi se pokloni, pokori ili…!” Država (naravno ne kaže, jer ne postoji, već njeni tzv. predstavnici) kažu: “Tko ne plati porez, ide u zatvor. Tko se ne pokloni simbolu države, smatra se izdajnikom te stoga ide u zatvor.” Klanjanje nepostojećim entitetima simboličkog karaktera koji postoje u obliku slike, kipa, lika, idola naziva se idolopoklonstvo i najprepoznatljiviji je oblik sotonizma. Vjerovanje u državu, pravni sistem, njegovo štovanje je odmak čovjeka od stvoritelja u smjeru devijacije i degradacija svijesti i životnog principa čije se nevjerojatne posljedice danas manifestiraju u obliku izopačenog egocenričnog uma spremnog na sve oblike horora da utaži svoju glad za moći, slavom, bogatstvom, energijom.
Pravni sistem je nositelj sveg devijantnog u svijetu današnjice i njegov kamen je temeljac jer on ne prepoznaje stvoritelja, život, svijest, dah, već samo mrtve konceptualne osobe koji postoje samo kao papirnato/simolički izraz koji se očituje u tom svijetu, kroz ime i prezime, adresu i OIB.
Tako zapravo biti ponosni građanin, državljanin, fizička osoba i sudjelovati u državističkim ritualima poput izbora znači biti osvjedočeni sotonista koji negira svoje božansko porijeklo, svojeg oca stvoritelja i njegov princip poistovjećujući se sa bezživotnim parazitskim principom pokornosti i štovanja iluzorne države i njenog pravnog sistema.
Zaključujem, stoga, da je čovjek uronjen u mentalno-konceptualni svijet pravnog sistema izgubljeni sin koji je prokockao imetak, kojeg su opljačkali i uzeli mu sve. Njegov otac ga uporno s ljubavlju čeka da se probudi i vrati kući na zemlju gdje obitavaju živi.
Interesantno je za kraj napomenuti da katolička, svima nama poznata, crkva potiče vjernike/laike/ovce da štuju državu ističući bitnosti i vrline religiozno-patriotskog mentalnog sklopa, ne spominjući pri tom da je to izvorišno sotonistička doktrina. Možda su to previdjeli? Ne, nisu, oni su zapravo i nositelji tog svijeta o čemu ću više pisati u jednoj od slijedećih kolumni.
Dražen Kasalo
www.kontrolauma.org
Preneseno sa: nexus-svjetlost